Najdraža mama, svakim danom mi fališ više. Tvoj mir i osmijeh su ono što najviše pamtim.

S tobom je i običan dan imao smisla. Znala si me umiriti samo pogledom i rukom na ramenu. Još uvijek čujem tvoj glas u glavi kad ne znam što da napravim. Nedostaješ mi više nego što riječi mogu reći.

Volim te ❤️

Nije prošao dan bez tvoje čašice kave i toplih riječi. Bila si srce našeg doma.

Kad bih došao umoran s posla, ti bi već imala kavu spremnu i pitala me "Jesi li gladan?". S tobom je kuća bila dom. Otkad te nema, tišina u kuhinji je najglasnija.

Volim te zauvijek, Mare moja.

Baka me učila kako se sade rajčice. I sve je znala objasniti sa strpljenjem. Iako sam bila mala, dala bi mi moju malu lopaticu i rekla: „Ti posadi ovu, ova je tvoja.” Onda bi se smijala kako sam uprljala sve oko sebe. Ali ja sam bila presretna. I danas, kad vidim rajčicu, sjetim se tvoje ruke na mojoj.

Tvoj glas me uvijek smirio. I sad ga čujem u sebi kad je teško. Nisi puno pričala, ali kad bi rekla nešto – bilo je točno ono što treba. Pitao bih se: "Što bi mama rekla?" i znao bih odgovor. Hvala ti što si bila moj kompas. Uvijek ćeš to biti.

Nedostaje mi razgovor na klupi ispred zgrade. Bila si više od susjede. S tobom sam mogla pričati i o sitnicama i o stvarima koje me muče. Uvijek si slušala bez da osuđuješ. Nedjeljom kad izađem van i klupa je prazna, osjetim bol i tugu. Tvoja šalica kave bila je moja terapija.

Počivaj u miru Božjem draga Marija

Svaka tvoja riječ imala je težinu, a nikad nisi galamila. Bila si mirna snaga.
Svi smo znali da kad ti nešto kažeš – to tako i treba biti. A nisi nikad vikala, nisi naređivala. Samo si znala reći: "Bolje bi bilo ovako." I svi bismo poslušali. Bila si oslonac, ne samo meni, nego svima.

Vikendom si uvijek imala kolače spremne. I kavu koja grije dušu.
I kad nisam najavila dolazak, ti bi rekla: “Ma taman sam izvadila van iz pećnice!” Nitko nije pravio štrudlu kao ti. Tvoj dom bio je topliji od bilo koje vikendice. I tvoja riječ – najvažnija.

Sjećam se dana kad smo se svi smijali uz tvoju šaljivu priču o prvoj godini braka. Ispričala si kako tata nije znao upaliti štednjak pa je zvao susjeda u pidžami. Svi smo se valjali od smijeha. Rekla si to tako jednostavno, a tako duhovito. Tvoje priče su bile životne – i pune srca.

Marija i ja smo zajedno sadile cvijeće ispred zgrade. Ja sam bila brzopleta, ona strpljiva. Smijala se kad bih nešto pobrkala i uvijek govorila: “Polako, sve dođe na svoje.” Danas kad pogledam taj cvijetnjak, sjetim se nje. Počivaj u miru, draga susjedo!

Za zadnji rođendan prije nego je preminula, sjeli smo svi vani, jeli kolače i ona je rekla: “Nisam ništa posebno pripremila.” A osjećali smo se kao da smo na svečanosti. Jer gdje je ona bila – tamo je bilo doma.

Kad je Josip pao s bicikla i razbio koljeno, Marija nije paničarila. Očistila mu je ranu, zalijepila flaster, a onda rekla: “Eto, sad si pravi dečko.” On se nasmijao kroz suze, i bio ponosan!

Kad sam došao raditi u sud, ti si bila prva koja me dočekala s osmijehom. Sve mi je objasnila, dala bilježnicu, rekla: “Ne boj se, svi smo mi nekad prvi dan došli.” Kasnije sam shvatio koliko mi je to značilo. Rijetki su danas ljudi kao što si ti bila. I dan-danas, kad dođe netko novi, ja pokušam biti kao ti.